Priča o disketama

Sjećate li se disketa? Ne, zar ne?

Prepoznajete li uopće ikonu za spremanje u mnogim programima poput Worda? Da? E pa, to je disketa prikazana tamo.

Naravno, ikona diskete nije otisnuta kao objekt putem 3D pisača; bile su to stvarni proizvodi iz tog vremena. Disketa je bila jedan od prvih uređaja za pohranu podataka i revolucionirala je svijet računala, čineći bušene kartice zastarjelima. Nazivali su je i "floppy disk".

Objasnit ću povijest disketne jedinice i kako su se diskete bile u opticaju.

8 inča (20,32 cm): Počeci

Prve disketne jedinice pojavile su se već 1967. godine, ali bile su samo za čitanje i mogle su samo učitavati mikrokodove u mikroračunala; tada su imale početni kapacitet pohrane od samo 81 KB. Mikrokodovi su firmware i kontrole za uređaje.

Diskete su imale veličinu od 8 inča (oko 20 cm), što znači promjer od 20 cm. To je prilično veliko. Izumio ih je inženjer Alan Shugart. No, tek oko 1971. godine mogle su se ne samo čitati, već i zapisivati i formatirati.

Davne 1971. godine, računala su bila veličine radnog stola; uređaji su se postavljali ispod stola, ostavljajući mjesta za noge. Disketne jedinice bile su nešto straga na stolu, gdje su se diskete umetale odozgo. Svaka disketna jedinica težila je 6 kilograma, a kao i obično, često su postojale dvije disketne jedinice, budući da su prva računala radila bez tvrdih diskova.

Potrošnja energije također nije bila niska. Svaki put kad su se podaci čitali ili zapisivali na 8-inčne diskete, trošile su 55 vata snage.

Nazivali su ih diskovima tipa 1 i imali su kapacitet pohrane od samo 237,25 KB po 8-inčnoj disketi. CP/M je bio standardni operativni sustav za takva mikroračunala.

5,25 inča (13,34 cm): Ulazak u sektor kućnih računala

S vremenom se veličina mijenjala, a diskete su postajale manje i praktičnije kako bi stale u kućna računala. U to je vrijeme predstavljeno prvo računalo za kućnu upotrebu, poput IBM AT-XT-a, te su se sukladno tome diskete smanjile na 5,25 inča (oko 13 cm) kako bi stale u disketne jedinice kućnog računala.

Kapaciteti pohrane su se povećavali, dosežući na kraju 1,2 MB. To je dovoljno za 50 članaka s po 10.000 znakova, svaki približne veličine 20 KB. Podaci slika bili su tada vrlo zahtjevni za pohranu, a autori knjiga, poput pisaca znanstvene fantastike, radili su s programom WordStar, koji je bio čista tekstualna aplikacija bez slika ili dodataka.

Mogli ste uređivati samo tekst, ali ne i umetati slike. Tekstovi su treperili na jantarno obojenim zaslonima na tadašnjim malim monitorima, tako da su ljudi udobno radili s programima za obradu teksta, proračunskim tablicama ili čak programiranjem na svojim kućnim računalima.

Međutim, bile su podložnije otiscima prstiju na magnetskom sloju, a diskete su se mogle slučajno zgužvati, uništavajući podatke.

3,5 inča (8,89 cm): "Suvremene" diskete

Sada imamo posljednju fazu razvoja, koja zahtijeva samo magnetsku glavu za čitanje i pisanje na samim diskovima. Diskete su dodatno smanjene na 3,5 inča (8,89 cm), dobile su plastično kućište i zaštitne poklopce za područje glave za čitanje. To je bilo nužno jer su mnogi ljudi dodirivali magnetski sloj i tako ga činili neupotrebljivim. Magnetski sloj disketa vrlo je osjetljiv na dodir, jer svaki dodir može ga oksidirati i ostaviti trajne otiske prstiju.

Zahvaljujući plastičnom kućištu, diskete se više ne mogu zgužvati, čime inovacije osiguravaju visoku sigurnost podataka za diskete. Pojednostavljeni utori za zaštitu od pisanja štite podatke od slučajnog prebrisavanja, jer kada se utor podigne, aktivira se zaštita od pisanja. Tada pogoni ne smiju ništa zapisivati, samo čitati.

Štedi prostor i praktična je, pa se lako može pohraniti u plastične kutije za diskete, jer mjere nešto više od 8 cm u promjeru. Postala je glavni medij za pohranu oko 1990-ih.

Pogoni su također postali manji i smješteni su na način koji štedi prostor u kućištu računala, jer do sredine 1990-ih, 5,25-inčne diskete više nisu bile u upotrebi. Oslobođeni 5,25-inčni pogoni korišteni su umjesto CD pogona.

Kapacitet pohrane i sigurnost podataka

Ali diskete nude nizak kapacitet pohrane i jedva imaju dovoljno prostora za mnoge moderne stvari. Samo tekstualne datoteke ili izvorni kod samo u tekstualnom obliku mogli su u potpunosti stati na diskete, ali su iznimno izdržljive. Još uvijek imam diskete, a podaci na njima su preživjeli više od 40 godina.

Međutim, one također stare i sektori polako postaju neupotrebljivi, jer na magnetizam utječu vanjski čimbenici poput Zemljinog magnetizma i odašiljača mobilnih telefona. Magnetizam na disketama polako nestaje zbog tih utjecaja. To se može vidjeti i kod VHS kazeta, gdje su nakon mnogo desetljeća slika i zvuk izobličeni.

Često možete spasiti podatke koristeći posebne programe za kopiranje disketa koji mogu ponavljati čitanje više puta ili neograničeno kada se pojave pogreške u čitanju. Pod Linuxom se to naziva npr. ddrescue, ili putem programa za kopiranje disketa na retro računalu. Višestrukim čitanjima, podaci na starim disketama mogli bi i dalje biti u redu i tako sigurno preneseni na sliku. Uz malo loše sreće, ostaju neupotrebljivi ili se čak prikazuju kao "neformatirani".

Uspio sam spasiti svoja sjećanja od prije 20-30 godina, kada sam radio sa starim računalima i pisao bezbroj tekstualnih datoteka, BASIC programa i izvornih kodova.

Stari tvrdi diskovi

Slično je i sa starinskim tvrdim diskovima, ali oni traju mnogo duže jer je sloj za pohranu dovoljno debeo da podatke održi sigurnima. Za razliku od današnjih modernih tvrdih diskova, oni još uvijek imaju magnetski premaz poput disketa, pa stoga imaju i slično nizak kapacitet pohrane kao diskete.

Jer prvi tvrdi diskovi rade s MFM modulacijom, koja se na isti način koristila i za diskete prije nego što se pokušalo značajno povećati kapacitet pohrane poboljšanim frekvencijskim modulacijama i drugim magnetskim premazima.

Moj tvrdi disk od 30 MB star 40 godina i danas savršeno radi i funkcionira kao prvog dana. Ali glasan je, to je nažalost slučaj sa starim uređajima. Mnoga retro računala opremljena su emulatorima tvrdih diskova ili emulatorima disketa, tako da rade s SD memorijskim karticama, buke nema i retro računala ostaju tiha.

Sredinom 1990-ih, tvrdi diskovi od oko 500 megabajta i PC igre na CD-ROM-ovima bili su norma. Da, dobro ste pročitali, u megabajtima, a ne u gigabajtima ili terabajtima. Igre su često imale pre-renderirane 3D scene kao video datoteke na CD-ROM-ovima, budući da su 3D grafički akceleratori poput 3dfx-a i Nvidie postali vrlo poznati tek krajem 1990-ih.

2000-e: Kraj jedne ere

Oko prijelaza tisućljeća 2000. godine, USB memorijski stickovi su se brzo proširili i polako počeli istiskivati sve zastarjelije diskete. Proizvodnja disketa postupno je obustavljena. Posljednji veliki proizvođači, poput Sonya, prestali su s proizvodnjom disketa 2010. godine. Međutim, diskete se i dalje koriste u nišnim područjima kao što su zrakoplovstvo i u starijim upravljačkim sustavima strojeva.

Ali USB stickovi nemaju istu sigurnost podataka kao diskete, jer se mogu pokvariti ako na njih zapišete previše podataka ili ako se izvuku, pa podaci iznenada postanu nečitljivi i stoga neupotrebljivi. Zato uvijek morate kliknuti na "sigurno ukloni" prije nego što ih izvučete.

To nije slučaj s disketama; smatraju se vrlo robusnima i izdržljivima. Čak i u nišnim područjima kao što su zrakoplovstvo, upravljanje strojevima i vojska, još uvijek se koriste u određenim primjenama. Ne smijete uklanjati diskete dok pogon čita ili zapisuje na njih.

Japan i diskete

U Japanu su se diskete morale priložiti uz prijave, ali je ta obveza ukinuta 2024. godine. Do nedavno je navodno postojalo oko 1.900 službenih procedura u kojima su tvrtke morale dostavljati dodatne podatke putem diskete ili CD-ROM-a.

Vjerojatno ni suprotan slučaj nije bio rijedak. Na primjer, banka u tokijskoj četvrti Meguro navodno je naplaćivala okružnoj upravi mjesečnu naknadu od 380 eura jer je uprava još uvijek uporno dostavljala podatke o isplati plaća putem kurira i diskete.

Razlog za ovu nastavak upotrebe leži u kombinaciji kulturnih i birokratskih faktora. Smatraju se pouzdanima i nude zaštitu od hakerskih napada jer se koriste izolirano od mreža. To je offline medij koji ih je učinio privlačnima za osjetljive podatke, odnosno, diskete nikada nisu bile aktivne, već su se morale umetnuti u pogon za čitanje.

U Japanu postoji poštovanje prema tradiciji, jer tamo općenito vrijedi izreka "nikad ne diraj sustav koji radi". Dakle, mentalitet "ako nije pokvareno, ne popravljaj". Održavanje disketa postalo je dugoročno sve skuplje, jer je proizvodnja disketnih jedinica i rezervnih dijelova odavno obustavljena.

"Rat protiv disketa dobiven! Diskete su napokon stvar prošlosti", s olakšanjem objavljuje Japan.

Zaključak

Već otprilike tri godine, operativni sustav Microsoft Windows 11 više ne traži prvo novi upravljački program na pogonu A, koji je tradicionalno bio rezerviran za disketne jedinice, već odmah pretražuje pogon C.

Stoga su slovne oznake pogona A i B bile rezervirane za disketne jedinice, a počinje se s C za tvrde diskove, a ne s A.

Diskete su staromodne, ali osim niskog kapaciteta podataka, smatraju se robusnima. Retro fanaticima je tako sjajno držati diskete u rukama i umetati ih u pogone.

Ako želite držati pakiranje disketa u rukama, možete ih naručiti ovdje.